Marija Mihalj: Deca uz ljubimce rastu u emocionalno zrele i odgovorne osobe
 

“Kuki je naučio moju decu odgovornosti, pogotovo sina, koji je uvek vodio računa da Kuki ima čistu vodu i dovoljno hrane, kao i da mu se često priča i posvećuje dovoljno pažnje. Maženja je imao napretek. Ostavio nam je divne uspomene i veliki trag u srcima. Nadam se da će ova bol vremenom prestati i da će moja deca ipak pristati na Kukija juniora”, kaže Marija Mihalj, mama Maše, Andreja i Mie Mihalj. Sa Marijom Mihalj razgovarali smo o  tome kako pomoći mališanima da prebole smrt kućnog ljubimca.

 

Na koji način ste pomogli svom detetu da preboli smrt kućnog ljubimca?

 

Suprug i ja smo Maši i Andreju (Mia je još mala da bismo joj to objašnjavali) pričali kako je divno što je naš papagaj, Kuki, bio baš kod nas, a ne u nekom kavezu bez drugara za igru, zatim koliko smo mu ljubavi i pažnje svakodnevno pružali. Nije floskula, zaista nam je bio član porodice i da, iz dana u dan i dalje nedostaje.

 

Koliko je teško objasniti detetu da je njegov prijatelj – kućni ljubimac napustio ovaj svet i da mu više neće praviti društvo?

 

Moram biti iskrena i reći da je preteško. Prvi dan sam morala da glumim da sam vrlo snažna zbog njih dvoje koji su neutešno plakali (pogotovo Andrej), a već sutradan sam se i ja sita isplakala sa njima, pokušavajući da im objasnim da su emocije nešto što treba da ispoljimo i da ne treba da ih krijemo jedni od drugih, kao i da iz svega ovoga treba da izvučemo ono najlepše, a to je pregršt divnih trenutaka i uspomena koje smo svi zajedno kao porodica podelili sa našim prvim papagajem.

 

 

 

Da li je vaše dete samo tražilo novog kućnog ljubimca i koliko je vremena prošlo od smrti?

 

Maša je bila u fazonu: „Da, može. Kupujemo novog papagaja i to dečaka i devojčicu i gnezdo i sve“, dok Andrej u prvi mah nije želeo ni da čuje za novog kućnog ljubimca, pa makar to bio i papagaj koji mnogo liči na Kukija (koga bismo mogli da nazovemo Kuki Junior), jer niko ne može da ga zameni i niko neće biti kao on. Naravno, niko i ne treba da ga zameni, to sam mu objasnila, kao i da će on uvek imati posebno mesto u našim srcima. Posle nekoliko dana se složio sa predlogom da uzmemo novog papagaja ili čak par o kojima ćemo voditi računa.

 

Od Kukijeve smrti je prošlo više od mesec dana. Još uvek nismo kupili novog papagaja. Za vikend idemo na izlet na sever naše lepe zemlje, pa ko zna. Tata je video da na pijaci prodaju divne papagaje, videćemo po njihovoj reakciji šta nam je činiti. Možda ćemo krišom da spakujemo mali kavez, ako kupimo papagaja/e da ih možemo bezbedno i transportovati. Ali opet sve će zavisiti od njih, jer ne želimo ni na šta da ih prisiljavamo. Apsolutno poštujemo njihove emocije, jer svako od njih dvoje ovaj gubitak doživljava na sebi svojstven način.

 

Da li mislite da je novi ljubimac rešenje i da li treba sačekati sa kupovinom/udomljavanjem novog ljubimca ili on može odmah da pomogne detetu da preboli smrt ljubimca?

 

Ovo je zaista teško pitanje. Ovako u teoriji bih mogla da kažem mnogo za u prilog tome da treba da se sačeka sa udomljavanjem, ali isto tako i mnogo za u prilog tome da se odmah kupi kako bi dete što pre prebolelo smrt ljubimca.

No, pre svega bih stavila akcenat na dete i njegove emocije, osluškivala bih ga iz dana u dan, ne bih ga terala ni na šta, ni da treba da preboli (jer neće moći, treba da nauči da živi sa tim), ni da treba odmah da kupi ljubimca ukoliko to ne želi, a ukoliko želi naravno da želja treba da bude ispunjena.

 

Marija Mihalj, mama Maše, Andrea i Mie Mihalj