Aleksandra Mandić: Bubi je naš dar sa neba!

 

“Bubi je u našu porodicu unela neizmernu sreću 3. novembra, .kada smo je pronašli, odbačenu sa jedva mesec i po dana, na jednoj deponiji u Valjevu. Pomogla je ona nama, iako tako mala, jer naša ljubimica maca Liza, stara 16.5 godina, tih dana je vodila bitku sa teškom bolesti, i morala je biti uspavana. Tara je to veoma teško podnela, ali ova, malena mrvica,veličine dlana je svojom ljupkošću i milinom, pomogla Tari, a i svima nama da se izborimo sa tugom, i da se osećamo ponosnima, što smo imali Lizu, a što nam se sada pružila prilika da se družimo i radujemo sa Bubi”, kaže Aleksandra Mandić, mama devojčice Tare, učesnice konkursa “Klinci i ljubimci”.

 

Tema našeg razgovora je udomljavanje napuštenih životinja

 

Da li smatrate da su životinje koje su udomljene sa ulice ili iz prihvatilišta zahvalne svojim novim porodicama i da znaju da cene drugu šansu koju su dobili?

 

Mislim da pitanje zahvalnosti nije najvažnije u ovakvim situacijama. Mislim da je važniji osećaj sreće i ljudskosti koji čovek oseti u samom tom činu usvajanja i pružanja šanse za normalnim životom, jednom nedužnim biću, kao i osećaj i svakodnevni kontakt i ljubav koju vam to malo biće daje, bezrezervno!

 

Kako je došlo do toga da se u vaš dom useli baš napuštena životinja i postane kućni ljubimac?

 

Devet godina smo odolevali želji naše ćerke da ima ljubimca. Plašilo nas je to, što smo van kuće po  devet sati i što će naš ljubimac morati da ostaje sam, plašili smo se da će patiti. Kada je naša devojčica,postala dovoljno velika i odgovorna da sama ostaje kod kuće, odlučili smo da joj ispunimo želju. Ideja nam je oduvek bila, da ne kupujemo, već da udomimo napuštenu životinju. Želeli smo da naše dete uči i gradi pozitivno iskustvo, gledajući nas, svoje roditelje. Oduvek smo gledali priloge, dokumentarne emisije donirali, minimalno, koliko smo mogli azilima, svesno uključujući i našu ćerku u priču. Hranili napuštene životinje. Kada se pojavilo maleno štene od jedva mesec dana na deponiji u gradu Valjevu, puno parazita, minijaturno, bolesno, nekako smo znali da je sada naš red da nešto učinimo. Ponekad pomislimo, da se jednostavno sve poklopilo tog dana i da smo po se kao po nekom zapisu, pronašli, mi i ona.

 
Možete li da opišete prvi susret vašeg mališana i kućnog ljubimca?
 

Tara ( ćerka, 10 godina)  se bavi jahanjem na Beogradskom hipodromu. Nedelja je, jutro 8 časova…u štali su prošle noći stigla dva napuštena odbačena šteneta u veoma lošem stanju. Prilazimo boksu, Tara ulazi i od uzbuđenosti, tuge, straha, radosti, ne govori… samo me gleda svojim velikim očima, koje su u tom trenutku odražavale svu ljubav, bol, patnju, želju… u ruke uzima malenu braon lopticu, koja ne vidi na jedno oko, koja se trese od nemoći, dok je druga crno bela loptica živahnija, nasrtljivija, zdravija.

 

Izgovara samo: “Maaamaaa?!” Meni se srce steže, jer mi je prethodno Tarin trener jahanja rekla da je neizvesno da li će malena Čita, preživeti…veterinar je sumnjičav. Ostavljamo je da prenoći,ali tu noć u našoj porodici nije bilo sna! Sedeli smo, razgovarali i doneli odluku da sutra idemo po malenu. Otišli smo i naišli na čuđenje, jer svi su očekivali da ćemo uzeti drugo štene,crno belo,ono zdravo,nasrtljivo…ali nama je neka tajna sila upravljala i vukla nas ka malenoj braon loptici. Postala je naša Bubi. Naša radost! Sada je zdrava tinejdžerka… lepa, vesela, voljena, jedna jedina, za nas kao dar sa neba!

 
Šta biste poručili roditeljima koji razmišljaju o udomljavanju napuštenih životinja?
 

To je jedini ispravan korak, ukoliko razmišljate dublje… ukoliko želite da vaše dete gradi empatiju i razvija se u osećajnu, odgovornu,  zdravu odraslu osobu. To je najhumanija, najjeftinija (ako ćemo o finansijama), ali isto tako i najbogatija i najjednostavnija malena stvar za čoveka, a ogromna stvar za životinju i za vaše dete! Veličajte taj čin, učinite vaše dete ponosnim, osetite se i bi ponosnima, jer zaslužuje te to! Zaista i treba da se ponosite, dragi roditelji, jer ste pružili ŽIVOT, dva puta, jednom vlastitom detetu, a drugi put, večnom prijatelju!