Devojčica Tamara Berkesel sa svojom kucom Elzom učestvovala je na konkursu “Klinci i ljubimci”, a napisala je i sastav o svojoj mreži prijateljstva koju su isplele kada je Elza udomljena iz prihvatilišta za napuštene životinje. Elza je pre tri godine bila proglašena za pobednika u kategoriji mešanaca na dečijoj izložbi kućnih ljubimaca u organizaciji Kinološkog društva Zrenjanin.

 

“Pauci su životinje koje su poznate po svom umeću pletenja mreže. Svaki pauk plete različitu mrežu, ali nijedan nikada nije ispleo mrežu prijateljstva. Mrežu prijateljstva mogu da ispletu samo svesna bića koja umeju da vole. Ta mreža je nevidljiva za oči, ali za srce je vidljiva. Ona može biti između: roditelja i dece, babe, dede i unuka, drugova i drugarica, braće i sestara… I još mnogo njih je mogu isplesti…

 

Bilo je to davno, 16.02.2015. godine. Moja porodica i ja smo želeli neki izazov. Želeli smo da učinimo neko dobro delo. Tog zimskog dana, dok smo bili u dvorištu, mama je predložila: “Želite li da kupimo psa, koji bi u naš život uneo još više radosti?” Odmah sam rekla: “Ne, ne želim da ga kupimo. Želim da ga udomimo i spasimo mu život.”

 

Mama i tata su se oduševili mojim predlogom i ubrzo posle tog razgovora odveli su me na jedno mesto. Rekli su da je to azil za napuštene pse. Ušli smo. U azilu je radio jedan čovek, zapravo šinter, koji je hvatao pse lutalice sa ulice i donosio ih u azil. Pokazao nam je prstom u pravcu jednog kaveza i rekao: “Tamo su psi za udomljavanje!”

 

Došla sam do kaveza. Svi psi su sedeli ili ležali, osim jednog. Taj jedan pas, bele boje sa crnim tufnama, skakao je po kavezu i lajao, ali ne kao da želi da ujede, nego kao da želi da se igra. Pogledala sam ga i on je pogledao mene. Tog trenutka znali smo da ćemo postati najbolji prijatelji! Pozvala sam mamu i tatu i rekla im da želim tog psa. Tata se odmah složio jer je ovaj pas jako ličio na njegovog psa iz detinjstva Cukija. Mama se takođe složila. Šinter je rekao da je taj pas mlada ženka i da je mešanac. Izvadio ju je iz kaveza i dao nam je. Čvrsto sam je zagrlila i odneli smo je kući. Dala sam joj ime – Elza. Kada sam je pustila u dvorište, ona me je gledala i kao da mi je govorila: “Hvala ti, spasila si mi život, a ja ću sada ulepšati tvoj!” Zapamtila sam taj osećaj, jer je tada počela da se plete naša mreža prijateljstva. Za samo nekoliko nedelja, mreža je bila ispletena.

 

Pas je čovekov najbolji prijatelj, moja Elza me je to naučila. Svakim danom naše prijateljstvo postaje sve jače i jače. Brinem o Elzi, vodim je u šetnju, mazim je, hranim i igram se sa njom, a ona mi uzvraća tako što mi pokazuje ljubav svaki put kada me ugleda, obraduje mi se, skoči mi u krilo ili kada mi poliže ruke. Jedan pogled u njene oči je dovoljan da znam da mi je ona prijateljica za ceo život.

Naša mreža prijateljstva je svakog dana sve čvršća i čvršća, jer je svaki dan nadograđujemo i činimo sve snažnijom. U svaku mrežu prijateljstva se mora uložiti mnogo obostrane ljubavi, pažnje i brige, bez obzira između koga se ta mreža plete. A Elza i ja to činimo svakog dana.”

 

Tamara Berkesel, Zrenjanin